Možete li zamisliti etički pozitivno orijentiran sustav koji bi omogućio što većem broju djece iskorištavanje osobnih potencijala (darovitosti) i razvoj sportskog talenta u najvećoj mogućoj mjeri. Nažalost u RH u području sporta još nije uspostavljen takav sustav, već se stručni procesi često provode na znanstveno neutemeljen način koji često rezultira odustajanjem djece od bavljenja sportom. Ideja konstrukcije i implementacije Hrvatskog nacionalnog sustava detekcije darovitosti i identifikacije, usmjeravanja i praćenja talenata nije nova. Ista se realizira u državama kojima je stalo do rezultata, sportske prepoznatljivosti i koji žele omogućiti što većem broju djece razvoj sportskog potencijala u najvećoj mogućoj mjeri. Neosporno je da danas vrhunski sport ima vrlo veliku društvenu popularnost. Događaji kao što su Olimpijske igre ili svjetska prvenstva bilježe ogromnu gledanost. U vrhunski sport države i/ili pojedinci ulažu mnogo novca, a sudionici su orijentirani na postizanje vrhunskog rezultata. Rezultati istraživanja u RH pokazuju korelaciju aktivnosti i dobi stanovnika – što su stariji, stanovnici se manje bave športskim, rekreacijskim ili drugim tjelesnim aktivnostima, a relativno veliki broj djece prestaje s bavljenjem sportom na prelasku iz osnovne u srednju školu. Na žalost, trenutačno u praksi funkcionira sustav koji, karakterizira smanjenje broja športaša jer se jedino djeci za koju se smatra da su izrazito talentirana pruža mogućnost napredovanja, a svima ostalima otežan je ili onemogućen ulaz i zadržavanje u sportskom sustavu. Pored negativne selekcije, kao razlog za odustajanje od sudjelovanja u sportskim aktivnostima često se ističe gubitak interesa ili prestanak uživanja u bavljenju određenim sportom (Pion, 2017), a što u određenoj mjeri može biti povezano sa nepoznavanjem procesa starenja, rasta i razvoja ljudskog organizama koji treba uvažavati pri provedbi trenažnih procesa i razvoju potencijala svakog djeteta

>>> Teme/Hipoteze